REAGIRANJE PROF. STIPO PILIĆ UREDNIŠTVU GLOBUSA

Tvrtko Jakovina opet je „ispolitizirao“ povijest

jasenovacki logori-istrazivanja vitturi03

Reagiram na tekst Prof. dr. sc. Tvrtka Jakovine: „Hrvatsko-srpski rat poviješću“ s podnaslovom: „Kako četrdesetprva i devedesetprva zaustavljaju normalizaciju 2016. u Vašoj rubrici Politika, te nadnaslovom: Upotreba prošlosti u političke svrhe i Mogu li doista povjesničari srušiti nacionalne mitove koje su sami gradili na stranicama 26.- 30.  od 26. kolovoza 2016. 

Gore navedeni profesor na Filozofskom fakultetu, Vaš kolumnist i komentator dobio je u Vašem listu prilično veliki prostor u kojem je na svoj dobro poznati način ponovo „ispolitizirao“ povijest, iako je po naslovima i podnaslovima krenuo u boj s ciljem rušenja hrvatskh i srpskih „nacionalnih mitova“ On bi to možda i uspio kada bi se uhvatio u koštac i s onim nacionalnim mitovima koje i sam podržava, održava i stvara. Tako je ostao zatvoren u svome svijetu politike i trenutne izborne političke promidžbe još jednom iskoristivši povijest kao „sluškinju“ svojih (ali i Vaših) političkih pogleda, ogleda i viđenja.
Pođimo od početka. Po svjetonazoru proklamirani liberalni povjesničar odmah počinje liberalnom krilaticom Ronalda Barthes-a (a ne Bartha) kako je „svaka povijest s krajnjim ciljem mit“. Tako nam  dr. sc. Jakovina  svu povijest odmah i samo jednom rečenicom pretvori u mit. Sva povijest postade mit, a pogotovo je to srpska i hrvatska historiografija, kao i historiografije svih ostalih zemalja Srednje i Istočne Europe. Sve te zemlje nemaju povijesti, sva je njihova historiografija svedena na izgradnju svojih nacija kroz mitove. Jedina je prava povijest ona koju piše, daje i predaje T. Jakovina, bard „oslobođene“ hrvatske i srpke historiografije. Tako se njegov liberalizam već na početku njegova umovanja razbija na njegovo apsolutno poimanje tako kompleksne znanosti kao što je povijesti na mit i ništa drugo. Pogotovo povijesti koja se ne piše po njegovom zahtjevu.
Tako su po njemu Habzburzi neopravdano dobili veliko značenje u hrvatskoj historiografiji kroz mit „dobrih“ vladara, iako ih ni hrvatsko plemstvo navodno na Cetinskom saboru nije izabralo većinom za svoje vladare, što je pučkoškolska netočnost, ali kada to napiše Vaš autor on to stavlja kao revizionizam, svoj revizionizam. Još je čudnije čitati gluposti kako su Hrvati doživljavali i doživljavaju  Habsburgovce kao svoje dobre vladare, čak i u političkim raspravama. A koliko su Habsburgovci važni hrvatskim povjesničarima i historiografiji, pitam Vašeg komentatora da navede bilo koje povijesno i historigrafsko djelo napisano od bilo kojeg hrvatskog povjesničara o bilo kojem Habsburgovcu, a da ne govorimo o njihovoj gotovo 400-godišnjoj vladavini?! 
S kojih pozicija nastupa dr. sc. Jakovina govori i to što gotovo ne spominje ni jednu Jugoslaviju, ni međuratnu, ni onu poslije Drugoga svjetskoga rata. One za njega nesumnjivo nisu problem, one su najpozitivniji dio hrvatske moderne povijesti. Problem su dva diskonitnuiteta; Nezavisna Država Hrvatska (NDH) od 1941.-1945. i samostalna Republika Hrvatska (RH) od 1990. Tako 1941. i 1991. ometaju normalizaciju odnosa Hrvatske i Srbije danas 2016. Ne, nije to 1918., nije 1928., 1929., 1948., 1971. Po T. Jakovini Hrvatima i Srbima su sporne samo 1941. i 1991.  Tako su pobunu i ustanak 1941. u NDH digli duhovi, a Vukovar srušile ustaše kako bi se za to mogla okrivljivati „dobra“ Jugoslavenska narodna armija s petokrakama na čelu kao i zločini i ubojstva četničko-partizanskih ustanika 1941. Nema sumnje da sve službene „državne“ historiografije nastoje petronificirati „svoju“  državu i državne poglavare, pa to nije činio samo Jakovini omraženi T. Karamarko, nego i dragi mu crveni vožd Zoran Milanović koji je za pošto-poto opstanak na vlasti dao i zagrebačkoj zračnoj luci ime prvoga hrvatskog predsjednika. To nije petronifikacija, a Karamarkovo „novo“ vrednovanje uloge predsjednika Franje Tuđmana jeste. Ipak u pozadini ovoga pisanja je neponovljivi i „vječni“ Josip Broz Tito i njegova neosporna petronifikacija, kao i njegove socijalističke „dobre“, dapače „zlatne“ države Jugoslavije. Ove petronifikacije nisu uopće problem, one bi trebale biti dio revidirane povijesti pisane na novim memoarima istomišljenika i još živih Titovih antifašističkih suboraca. Istina T. Jakovina to ne govori, ali kritizirajući sve hrvatsko i ponešto srpsko, to je njegova revizija povijesti o kojoj govori nešto kasnije. 
Mit ne može bez heroja. T. Jakovina prihvatio se ovom prilikom „zločestog“ heroja, prvo terorista koji ubija jadnog golorukog jugoslavenskog veleposlanika u Stockholmu i tako postaje„za jugoslavenski komunistički režim neosporni zločinac“. Pri tome, autor po dobrom običaju utvrđene komunističke historiografije prešućuje djelatnost i rad tog veleposlanika tijekom Križnog puta na području Zagreba, kao i to da se njegov atentator i ubojica susreo s veleposlanikom Rolovićem na Golom Otoku, Barešić kao sužanj, Rolović kao dio represivnog partijskog aparata. I kao takav Miro Barešić se vraća u tu komunističku Jugoslaviju, da se protiv nje bori, u toj borbi gine i postaje heroj – hrvatski heroj. I dok jugoslavenski ambasador Vladimir Roloivć može biti žrtva i jugoslavenski heroj, bez obzira na bilo kakvu svoju prijašnju djelatnost, Miro Barešić po kriterijima to nikako ne može ( i ne smije), jer je prvo bio zločinac (u borbi za svoju zemlju), a tek je potom za nju i poginuo. I još dobiti spomenik u svome rodnom selu? Koja blasfemija, koje svetogrđe? Uputno je ovom prilikom priupitati što je T. Jakovina, 1991. napravio za svoj narod, ako mu se već tada toliko zgadila „država“ pogotovo Hrvatska? I što je napravio do sada, kao i što pravi sada, upravo ovim člankom? Ruga se mrtvom čovjeku koji je poginuo za ideal za koji se borio. Taj ideal za koji se M. Barešić borio T. Jakovina već nekoliko desetljeća dobro unovčuje, a ovdje mu se još i ruga. Sve čestitke za to. No zanimljivo je da se dr. sc. T. Jakovina nije sjetio dva trenutno aktualna važna oslonca i jugoslavenske i hrvatske države: Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća. Čiji su oni zločinci, čiji su pravednici, a čiji otpadnici? Čiji su heroji? I jesu li? Dio je to poznatog pristupa autora i njegova kruga javnih djelatnika žrtvama Bleiburga i Križnoga puta: žrtava nema, a ako se koja pronađe, treba je što više natući u zemlju, treba je zatući, ne smije se ni slučajno pojaviti i ometati reviziju povijesti po njima.
Osobito je važan dio teksta u kojoj T. Jakovina govori  i o povjesničarskoj struci. Tako kaže: „Povjesničarska struka u Hrvata nikada nije bila osobito hrabra, a bila je prepuna oportunizma“.  Pitam se o kome i čemu to govori? O sebi kao o oportunisti ili o sebi kao heroju „povjesničarske struke“, velikom borcu za povijest kao znanost? Evo će, i on jadan stradati i preći u heroje, heroje revizionizma i borce za revizionizam u povijesnoj znanosti s vječnim spomenom u hrvatskoj historiografiji. Ako nije ništa napisao, beskompromisno se borio, te hrabro i herojski poginuo za „povjesničarsku struku“. Sve dalje napisano govori o njegovoj „beskompromisnosti“.
Izgleda su neki revizionisti djelovali i na T. Jakovinu pa eto i on shvatio i prihvatio da revizija „nije problematična ako je zasnovana na dokazima, izvorima i novim vidicima. Komična je ako se bazira na mitologiji“. Taman sam mislio, evo i on je shvatio što je povijest, a ono on kaže da je to revizija povijesti. Ta je revizija čak „komična“ samo onda ako se bazira na mitologiji. Znači li to da nije tragična ako se zasniva na mitologiji? Razumljivo,  jer je ubijanje na osnovi mitova, npr jasenovačkog mita, komično, sva su ubojstva hrvatskih građana na osnovi jasenovačkog mita u Domovinskom obrambenom ratu obična komedija, a komična je i mitologija nastala na tom ratu. No T. Jakovina je napredovao došavši do spoznaje da sva dosadašnja povijest nije dobra i da je treba revidirati. Ćekak ga i nas dosta posla.
Njegova je i nova teza o samoubijanju Srba ne samo s Kozare, nego i u Jasenovcu. Prihvaća čak i to da su to Srbi činili i poslije Drugoga svjetskog rata, što je njegov novi doprinos povijesnoj znanosti i reviziji povijesti. Budući drugo ne zna i ne želi znati, ruga se i stradanju Srba i Hrvata za i poslije rata, osobito u Jasenovcu. Posebno mu teško padaju stradanja  poslije Drugoga svjetkoga rata u logoru smrti –Titova režima. Ma, kakvi, Josip Broz je imao logore u kojima su se rađala sretna djeca komunizma. 
Tako nam T. Jakovina kaže: „Kada bi povjesničar predviđao budućnost, sa sigurnošću bi ustvrdio da će desetljeća proći prije nego što se iz naših života izbace povijesni prijepori.  Tako je već desetljećima, tu nitko nikada nije uspio naučiti mlade da se nove generacije moraju sramiti krivih poteza predaka, da se može biti u krivu kada se radi i u korist vlastite nacije“. Povjesničari i postoje zato da istražuju povijesne prijepore. Izbacivanje povijesnih prijepora je kao i zbacivanje ljudi i njihovih života, a upravo nam je on to namijenio prema gornjim tvrdnjama. Nije li to tako činila i neka partija? On i samo on će riješiti svu reviziju povijesti i sve povijesne prijepore. Poslije njega neće ni biti povijesti, niti će ona trebati. I naši preci nemaju dobrih poteza, oni imaju samo loše poteze. Kako to da ih se mi ne sramimo? On će naučiti „naše mlade“ da se „srame“ nas, njihovih predaka, jer smo se borili protiv Jugoslavije, za Hrvatsku i Hrvate. I iako je to bilo u korist naše Hrvatske i naše nacije, mi smo „u krivu“, jer smo se borili za naciju. Treba se boriti protiv nacije, protiv Hrvata i Hrvatske. On je preko svojih diplomatskih veza bio kod pape Franje, on ga podučio i diplomatski mu dao svoje naputke za ispovijedanje naših krivica. Dragi mladi, slušajte T. Jakovinu!  Samo se tako može riješiti vašu (i našu) budućnost.
Nije problem hrvatska i srpska povijest, kao i hvatski i srpski povjesničari, problem je jer nema jugoslavenske povijesti, nema Historije naroda Jugoslavije, nema jugoslavenstva, Jugoslavije i Jugoslavena, nema paradigme za koju se napisalo i pišu stotine povijesnih radova i knjiga i čeka se i čeka „budućnost“ da riješi sramotu hrvatskih i srpskih predaka. Do sada to nije išlo, ali evo T. Jakovina će to riješiti na svoj revizionistički način.  A zločinci sve više postaju i pravednici, mučenici, pa i sveci. Je li to moguće? I smije li to? Ne smije i kada je u korist vlastite nacije, ne smije i ako je povijesno točno i dobro, svega se toga treba sramiti. Kako su nas učili po partijskoj (i Jakovininoj) povijesti.
Hrvati i Srbi trebaju ići svaki svojim putem i baviti se poviješću iskreno, otvoreno, na osnovi dokumenata, izvora, postavljanja pitanja i preispitivanja dosadašnjih istraživanja, istraživački, povijesnim metodama i metodama povijesti srodnih znanosti, kritički i interdisciplinarno, a ne dirigirano, politizirano i ideologizirano. Koliko je ovaj članak povijesni govori i to da od desetak spomenutih osoba, samo su njih dvije, glorifikatorice „jugoslavenske povijesti“ povjesničari. Sve su ostali političari. T. Jakovina se još jednom potvrdio ispolitiziranim i ideologiziranim povjesničarom koji je sebi uzeo za zadatak provesti u djelo zapovijed partije: uništiti i ubiti povijest (već sam to jednom rekao, ali moram ponoviti), a posebno uništiti hrvatsku nacionalnu povijest. Svjestan je da to ne može znanstveno kao povjesničar, makar hinio revizionizam. Zato se odlučio napraviti to kao povjesničar-političar i s političarima.
A da sam u pravu o ubijanju i omrazi prema povijesti T. Jakovine odgovor nam daje sam on na kraju, svojim dvjema rečenicama.“Želi li vam dijete na studij povijesti, pokušajte ga usmjeriti na medicinu. Bit će korisnije za naciju i za njegov osobni mir“. Prva rečenica govori o tome koliko je dr. sc. T. Jakovini, profesoru povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta stalo do povijesti i mladih na povijesti. Stoga ih upućuje na medicinu. Pa zašto ne ostavi sve katedre na kojima radi? Možda zato jer je nezamjenjiv? 
Medicina je znanost koja je uglavnom usmjerena prema individiumu i njegovim organskim poremećajima. Naše društvene probleme i bolesti mogu liječiti i izliječiti samo društvene znanosti i njihovi pošteni i marljivi znanstvenici. Ali ne ovakvi kao T. Jakovina koji kroz tobožnju analizu naše zagađene (kontaminiranu) okoline i društva nudi nezdrava rješenja bazirana na obiteljskoj, krvnoj i nacionalnoj mržnji, a ne na traženju putova ozdravljenja i istinskom liječenju. Da sam ja ovakav tekst napisao već bih davno bio proglašen govorom mržnje i već bi bio u sudnici, ako ne bih završio i v reštu. Uprkos svemu, pozivam mlade da se upisuju na studij povijesti, završene povjesničare da se bave poviješću (makar i kao revizionisti), otkrivaju dobre stvari naših predaka i uzimaju njihova rješenja za rješavanje naše svakodnevice, ali i liječenje društvenih i osbnih rana i bolesti. Budite slobodni, hrabri, istinoljubivi i vjerujte! Mi ćemo pobijediti!
Ovdje reagiram samo na manji, po meni dio teksta gore navedenog autora, jer pretpostavljam da veći ne bi bio objavljen, iako bi odgovor na prilično dugi tekst T. Jakovine trebao biti znatno dulji, no to je za neke druge rasprave.
 
U Zagrebu, 24. rujna 2016.                                                           Stipo Pilić, prof.