Članci

Istinske žrtve Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata u RH

U Hrvatskoj bi se morali s poštovanjem odnositi spram mučenih i ubijenih hrvatskih branitelja i svih ostalih žrtava iz svesrpske agresije izvršene devedesetih godina nad Hrvatskom. Hrvatska neizmjerno vrijedi, ako je vrijedila njihovih neizmjerno vrijednih tisuća i tisuća i tisuća života.
Međutim u Hrvatskoj, preodgaja nas se godinama sučeljavanjem sa prošlošću u maniri sintagme „što nije postignuto ratom, postiže se mirom“, unošenjem kaosa među navedenim žrtvama, manipuliranja s njima kako bi se „demistificirala“ istinska žrtva Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata, njihovo vrednovanje, a mistificirala nova žrtva, pa i sami agresor.

 

Da se razumijemo, nova znanstvena metoda Hagioterapija, koja se planetarno razvija i koju je utemeljio Hrvat, prof. dr. Tomislav Ivančić, predstavlja nadu svakom čovjeku i budućnost čovječanstvu, jer izvodi čovjeka iz osobne smrti u osobni život. Kad čovjek čini zlo, gubi postojanje, njega nema. Hagioterapija je antropološka medicina u potpunom smislu koja oživljava duhovnu dušu čovjeka posredujući mu i opredjeljujući ga za dobro te liječeći njegove traume, bolesti i rane.
U tom hagioterapijsko globalnom smislu i agresor je žrtva zla, potreban je liječenja i spasa, kao što su potrebni i njihove žrtve uz  kajanje i nadoknadu štete od strane agresora. Tek tada bi nastao početak procesa pomirenja s čime se treba sučeliti i agresor i sve politike, koji se s njima bolje reći, služe.

Jer, da se razumijemo, nove žrtve, pa i samog agresora, koje civilni sektor navodno predlaže zakonito riješiti u Hrvatskoj na štetu Hrvatske, niti spoznaje duhovnu dušu agresora koji je izvršio agresiju nad Hrvatskom niti je liječi, ali zato uznemiruje i dodatno traumatizira istinsku žrtvu Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata u RH.

Time se postavlja pitanje i traži odgovor tko su istinske žrtve u Hrvatskoj iz devedesetih godina, kako ih vrednovati i kome je potrebno ispostaviti račun za nadoknadu njihove pretrpljene štete?

Zašto?
Zato, jer je istina slaganje stvarnosti i uma i ništa nije tako opasno, kao što je ne živjeti u istini, jer istina je svemoć u nama, ona nas oslobađa, ona je uvjet da bismo uopće mogli živjeti.
I zato, jer je laž smrt koja nam oduzima i stvarnost i um, ona nas ubija, zarobljava, jednom riječju onemogućuje život.

Istinske žrtve u svesrpskoj agresiji Hrvatskoj devedesetih su prvenstveno hrvatski branitelji koji su i u tisućama ginuli, koji su pod moralnom, radnom ili vojnom obvezom branili Hrvatsku od svesrpske agresije potiskivajući agresora sa tla Hrvatske, na početku agresije i bez odgovarajućeg i ikakakvog oružja.
Pri tome su bili živi štit u obrani Hrvatske od agresora koji ih je pržio, pilio različitim bojevim oružjem i eksplozivnim napravama ili ih je prethodno tome u zarobljeništvu mučio i ponižavao na najbestijalniji način (npr. mučeni zarobljeni, pa ubijani ranjenici i ostali mučenici iz jame na Ovčari).

Oni su nulte žrtve Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata.

Iako je Hrvatska stradalima u obrani od svesrpske agresije nad Hrvatskom naknadno priznala mirovinska i invalidska prava, ipak mora se utvrditi da su oni svi prethodno bili civili koji su napustili svoje tvornice, bolnice, škole, urede, gdje su radili te postali tzv. pričuva, koja je činila 90% obrambenih snaga početkom devedesetih. Njima i njihovim obiteljima i agresor duguje nadoknadu štete koju im je prouzročio.
Ignoriranje toga od strane agresora, koji je bio po snazi treća oružana sila EU i koji je agresiju planirao i nekažnjeno izveo te ignoriranje i politika u tome, dodatno traumatiziraju ove žrtve.
Stoga, civilni sektor i politike u Hrvatskoj i Srbiji, koji se bolje reći služe žrtvama, potrebno je suočiti s tom istinom o istinskim žrtvama Domovinskog obrambenog i oslobodilačkog rata u Hrvatskoj.
Uz stradali navedeni živi štit u obrani Hrvatske od svesrpske agresije koja je namjerno planirana, stradali su i brojni civili prilikom prekomjernog, pa i ruletnog napadanja-bombardiranja trgova, ulica, bolnica, baletnih dvorana itd. gradova i sela.
Tako je maleni primjer žrtava: trudnica izbjegla iz Vukovara smrtno je stradala u napadu u mirnom Samoboru, ili sarajevska odvjetnica preživjevši Sarajevo smrtno je stradala u napadu u Draškovićevoj u Zagrebu, ili smrtno stradala djeca u igri u Slavonskom Brodu itd itd itd.
Ili, žrtve mučenja zarobljenika u srpskim logorima, u okupiranim područjima, žrtve silovanja, maltretiranja i ponižavanja. Sve su to žrtve koje s pravom traže naknadu za pretrpljene štete, ali prvenstveno njihov račun treba ispostaviti agresoru.

Žrtve su i svi oni koji su kao logistika pomagali ranjenicima, braniteljima i pri tome i stradali: liječnici, patolozi, svećenici, izvjestitelji i snimatelji itd itd itd.
Žrtve su nadasve i članovi obitelji smrtno stradalih ili ranjenih hrvatskih branitelja, koji su pretrpjeli njihov nenadoknadivi gubitak ili koji brinu o krnjim obiteljima ili o ranjenim i bolesnim hrvatskim braniteljima.

Žrtve su i čitav hrvatski narod i građani, koji su pretrpjeli strah od ubijanja, ranjavanja, bombardiranja, probijanja zvučnih zidova, od boravka u skloništima, uništenja i razaranja svojih gradova i sela, tvornica, bolnica, gubitka i kuća i domova, strojeva i životinjskog blaga, progonstva, izbjeglištva itd itd itd.
Žrtva je i hrvatska država, lokalna i javna uprava koja je izgubila svoje djelatnike, kulturna dobra, muzeje, infrastrukturu, građevine itd itd itd.
Žrtva je i Katolička Crkva u Hrvatskoj koja je izgubila svoje svećenike, redovnike i redovnice, crkvene kulturne građevine i prevrjedna umjetnička djela.

Žrtve su i nedužno optuženi i uhićeni i progonjeni hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji, koji nedužno borave i trpe kao uznici u raznim zatvorima ili u njima i umiru, jer su branili svoju domovinu. 

Žrtve su i svi oni preživjeli hrvtaski branitelji, koji kažu da neprijatelju i agresoru mogu sve oprostiti, ali im ne mogu oprostiti što su morali biti kao oni braneći svoju domovinu i stoga su bolesni.
Žrtve su i svi oni nad kojima su se pojedini Hrvati osvećivali i koji su radi toga s pravom dobili odštetu od strane hrvatske države.

Ali, žrtve su i političari kojima politika oduzima savjest i moral te šute i ne govore o ovome, odnosno o istini iz devedesetih, koji se time ne suprostavljaju zlu laži, a koje ih u konačnici i same eliminira, jer  zlo uvijek na kraju samoga sebe eliminira. To je bit zla.

Dakle, žrtve iz svesrpske agresije nad Hrvatskom iz devedesetih daju se vrednovati, zna se i na čiji račun je potrebno ispostaviti nadoknadu njihove pretrpljene štete kao i za uništenje i razaranje Hrvatske, bilo prije ili poslije ulaska u EU.

Ukoliko Hrvatska dopusti i daljnje relativiziranje žrtava na svoju štetu, nekažnjavnje i neprocesuiranje agresora za svoje razaranje i razaranje svog naroda, te upravo obrnuto, počne plaćati i agresoru ili u ime agresora za civilne žrtve, onda je to šizofrenija hrvatskog uma, protivna stvarnosti i istini, odnosno to postaje lažna ideologija koja i dalje razara hrvatsko biće i održivost.

Da se to ne dogodi s navodnim planom rješenja hrvatske države u tome uz pomoć tzv. civilnog sektora, tražim od institucija hrvatske države provođenje javne rasprave o tome i postupanje u skladu s tim.

Na kraju, Hrvatska doista može pomoći svojim žrtvama i agresoru primjenom znanstvene metode, Hagioterapije, utemeljene u Hrvatskoj te donijeti im nadu da u istini i pravdi jedino dolazi istinsko pomirenje i nova budućnost.
11.7.2013. godine                                    Irena Dubreta, udovica domovinskog rata