Članci

VUKOVARSKA NARODNA HRVATSKA I HRVATSKA NENARODNA VLADA

Dogodilo se to na današnji dan, koji me vraća 22 godine unazad i budi u meni i u svim Hrvatima posebno teške i bolne osjećaje. Budući sam ponešto znao  više i prije nego drugi, taj 18. studeni za mene je trajao nekoliko dana prije. i kada sam 15. studenoga razgovarao s Vukovarom i Vukovarcima, čudio sam se i bio zapanjen njihovom sigurnošću i spremnošću, njihovom odlučnošću i odanošću Domovini.

Njima nisu trebale nikakve zakletve i prisege, njihova je prisega bila njihovo Srce. Tada sam shvatio i vidio da onaj tko nije “negdje”, ne može razumjeti onoga koji tamo jest. Vukovar doista mogu razumjeti samo “Vukovarci”. Ovdje mislim na sve one koji su bili i  borili se za Vukovar, a ne i na one koji su ga brzinski i kukavički napustili i ostavili. Zato nerado govorim da sam i sam iz Vukovara, jer nisam dao što su dali toliki drugi koji nisu iz njega. Ipak ću si nakon toliko vremena dopustiti napisati nešto što ima veze s tim herojskim hrvatskim Vukovarom i gornjim suprotstavljenim i sukobljenim naslovom i svim sukobima koji se vode u hrvatskom medijskom prostoru. Iz brojnih razgovora i govora koje sam o borbama vodio s brojnim prijateljima, poznanicima, borcima, školskim kolegama, susjedima, a i iz brojnih vođenih intervjua proizlazi jedna bitna stvar i njihovo mišljenje: “Ne bi mi toliko izdržali, da nismo imali tolike civile, toliki narod”. Oni su mislili i govorili o civilima i narodu u Vukovaru. Ali oni su uz sebe i sa sobom imali čitav Hrvatski narod, Domovinsku i Iseljenu Hrvatsku, sve Hrvate. Svi su se oni s njima borili, s njima plakali, s njima se radovali. Svi su Hrvati i čitava Hrvatska ustajali s molitvom za Vukovar, s novom nadom za novi dan, a tamo daleko preko Vukovara vidjeli svoju Hrvatsku, mirnu, slobodnu, ponosnu, plemenitu, radosnu, veselu i raspjevanu. Svi smo mi tada bili Vukovar, a Vukovar je bio Hrvatska. Nije ovo nikakva fraza, ovo je bio život svakog Hrvata, čak i u Srbiji. Tom i takvom Vukovaru čudio se i divio cijeli sloboduljubivi svijet. Ni poraz i njegov pad nisu mogli ugasiti svjetlo Vukovara, dapače ono je zasjalo u još većem sjaju preko novih zarobljenih i ubijenih žrtava, po razularenim “osloboditeljima” kojima već dugo hrvatske vlasti tepaju i tapšaju ih kao da su oni žrtve.
 Vraćam se gornjem naslovu. Uobičajenim naslovima i parolama, vukovarske i nevukovarske Hrvatske koje ovih dana kruže hrvatskim medijskim prostorom dodao sam pojmove narodni i nenarodni, pa ću ih pokušati objasniti. Danas se dogodio za neke neugodan, ali vjerojatno željen čin, dogodilo se ono što u stvarnosti postoji i postaje sve veće, dogodio se konačni razlaz vukovarske narodne Hrvatske i nenarodne hrvatske vlade. Istina vlast je narod izabrao i ona je posve legitimna, ali ova je izabrana Vlada sve od sada činila i sve što dalje čini, čini protiv naroda I radi na sve većem razlazu s narodom. Ova vlast  od početka ne da nije s narodom, ona je protiv njega, pa je bilo samo pitanje trenutka i vremena kada će joj se nešto ovako dogoditi. Pametna vlast znala bi što poslije ovoga činiti, ali svi već znamo da je ova vlast svojim prvim istupima pokazala ono što nam pokazuje čitavo vrijeme do sada. Osobno mi je najviše žao diplomatskog osoblja, oni su sigurno došli iskreno odati štovanje ljudima koji su pokazali cijelom svijetu što je sloboda. I što oni imaju s ovakvom vladom koju neće njezin narod.
 Ali nije ovo prvi sukob vukovarske i nevukovarske Hrvatske, narodne Hrvatske i nenarodne hrvatske vlade. Otac Domovine reče da Hrvate krase dvije mane: lako praštaju i brzo zaboravljaju. Tako je to i u ovom slučaju danas. Tijekom svih borbi u Vukovaru tinjao je sukob u kojem su se hrabri Vukovarci zbog odnosa i slabe pomoći osjećali odbačenima i napuštenima, prepuštenim na milost i nemilost u svakom pogledu jačem agresoru. Vrhunac sukoba bila je pred sam kraj pada “optužnica” Hrvatskom Saboru i vladi. Ta optužnica nije do danas riješena i razriješena, iako i iole pismen može lako zaključiti tko je taj tekst mogao napisati. Optužnica, naravno nije puštena ni tada na HRT-u, a koliko mi je poznato u svijet su je dale radio postaje Slovenije. U to vrijeme je bila oblik medijskog i obavještajnog rata, isticana kao proizvod kontraobavještajne službe (KOS-a) Jugoslavenske narodne armije (JNA). I tada je bila problem vukovarska narodna Hrvatska i nenarodna hrvatska Vlada, pa i Sabor. Nije li i tadašnja nenarodna hrvatska Vlada osnovala nekakvu Komisiju kojoj je bio zadatak utvrditi tkoje “kriv” za pad Vukovara. A na čelu komisije bijaše poznata nenarodna vladina osoba, lustrirani Josip Manolić. Što je Komisija otkrila i koga je okrivila. Nije otkrila ništa, niti je ikoga okrivila. Pa kako bi “krivac” mogao sebe okriviti. Nepoznato je tko je i je li itko u toj Komisiji bio iz vukovarske narodne Hrvatske. Nije poznato da se ikoga i tražilo, ali je poznato da je zapovjednik obrane Vukovara teško preživio ljubav vladine nenarodne Hrvatske, a drugoga zapovjednika, gore navedeni Josip Manolić, poznati veliki borac za Hrvatsku, osuđuje, jer se izvukao iz Vukovara i preživio. Naravno i on je upoznao kazamate nenarodne hrvatske vlade. I tada je postojala vukovarska narodna Hrvatska i nenarodna hrvatska Vlada. I dok je Vukovarska patila i plakala, nenarodna se osjećala ugroženom i počela grabiti darove narodne vukovarske Hrvatske. Dok su se u proboju izišli vukovarski borci pitali boriti se protiv nenarodne hrvatske vlade ili neprijatelja, odlučiše ipak stati uz neprijatelje iz svoga Doma, a protiv onih izvana, protiv uljeza. Borbu s nenarodnom hrvatskom vladom ostaviše za kasnije. I tako se nastaviše boriti do oslobođenja svoje zemlje u nadi da će stvari sa “svojima” riješiti na mirniji i obostrano zadovoljavajući način. Ali dok su se oni borili “naše” nenarodne vlade Hrvatske sve su više jačale svoju vlast, pri tome prodajući njezina bogatstva, dobra i ljepote. Dok su se odmarali od rata, počeše ih bez pitanja i istrage proglašavati ratnim zločincima i predavati domaćim i međunarodnim sucima. Izvrnuše povijest, pišući o poznatim i nepoznatim zločinima i zločincima. Ni neprijatelji nebi više i bolje pisali. I tada je u sukobu vukovarska narodna Hrvatska i nenarodna hrvatska Vlada. Narodna je sve više siromašila, razoružavana, osramoćivana, izrugivana, blaćena i gažena u blatu. Nenarodne hrvatske vlade bile su sve jače, sve bogatije, imale su sve veću silu iza sebe, sve su više sjala njihova lica, širili se opojni mirisi sa svjetskih modnih pista, letjeli su do božanski visina vlastitih uspjeha siromašenja vukovarske narodne Hrvatske i gomilanja  valjanja u hrpama Judina zlata. Svi sretni, a da se riješe i oslobode tih zagriženih nacionalista identificiraše, lociraše, uhitiše i transferiraše tolike koji bi im mogli zasmetati u njihovoj prefinjenoj borbi i ubijanju vukovarske narodne Hrvatske. Koliko god je sramoćena, blaćena, uhićivana, osuđivana, zatvarana i ubijana, vukovarska narodna Hrvatska u svoj toj patnji je jačala i dizala se, tražila put i gledala svjetlo, čekala svoje malobrojne trenutke ostvarenja i radosti.
 Je li ovaj današnji dan jedan od tih svijetlih trenutaka? Sigurno da jeste. Ali, neće se tek tako predate nenarodna hrvatska Vlada, ne smije ona dopustiti toliku radost i sreću svome narodu. Zato predstoje novi sukobi i nove borbe. To je ono što ova nenarodna hrvatska Vlada najbolje i zna, poslije rasprodaje i izdaje svega što je vukovarske narodne Hrvatske, o čemu je dobro podučena od svojih svjetskih učitelja i mentora kojima je to cilj. Misija ove nenarodne hrvatske vlade nije pomagati Hrvatima i raditi na slozi i jedinstvu, nego baš na sukobima i razlazima. Stoga jadikovke brojnih kako se to nije trebalo i smjelo dogoditi nemaju mjesta. To se moralo dogoditi, jer je to režija upravo nenarodne hrvatske vlade. A Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara preporučio bih preimenovanje u vukovarsku narodnu Hrvatsku i daljnju borbu za Vukovar, za narod, za Hrvatsku, pa makar dobili etiketu najvećih nacionalista. Bolje i to nego nikakva nenarodna hrvatska vlada. I neka se paze onih, ovoj nenarodnoj hrvatskoj vladi sada “suprotnih”, koji su im se primakli, koji ih sada podržavaju, a zapravo su sudionici istog “udruženog zločinačkog pothvata”. Veliki je dio njih, a njihova stranka u potpunosti do sada sudjelovala u nenarodnim hrvatskim vladama. I činila isto, pa možda i gore nego ova vlast. Jer, nije li ta stranka prva napravila koaliciju s onima koji su izravno i direktno rušili Grad, ubijali ognjem, nožem i mačem. Nisu li oni već 2009. pokušali uvesti ćirilicu, a ćirilica nije samo srpsko pismo, ona su i pjesme, ona je misao, djela protiv vukovarske narodne Hrvatske. Mnogi pokušavaju reći kako je ćirilica i hrvatsko pismo. Da jeste, ali neka druga. Ova ćirilica koja se nasiljem nameće Vukovaru i vukovarskoj narodnoj Hrvatskoj je srpsko pismo kojem je tvorac Vuk Stefanović Karadžić, jedan od tvoraca prvog velikosrpskog spisa o povijesti i jeziku u cilju potpunog uklanjanja Hrvata za njegovu Srbiju. Zato, čuvajte se Danajaca i kada vam darove nose.
 Na kraju istinski mi je žao pored nedužnih diplomata i jedne osobe koja mi kako se kaže može biti sin. To je Bojan Glavašević. Ne znam s kojim namjerama ide, ali Kozaračko kolo u koje se uhvatio i njemu je pomutilo puno toga. Žao mi ga je kao dijete istinskoga borca za vukovarsku narodnu Hrvatsku do posljednjeg daha, “dok mu živo srce bije”. U plamenu borbi u Vukovaru i za Vukovar Siniša je prekaljen u najvećoj i najboljoj vatri, vatri ljubavi za vukovarsku narodnu Hrvatsku. Ne znam je li kasniji odlazak na groblje i Bojanovo srce ili je još jedan od spinova njegovih drugova u Kozaračkom kolu. Njegov je otac imao srce. Ne samo za sebe, ne samo za Bojana i njegovu majku, on je imao srce za naš Vukovar, za vukovarsku narodnu Hrvatsku. To srce još kuca, da li ga čuje Bojan? Jer Sinišino je srce cvjetalo na livadi na kojoj i najvećeg hrvatskog nacionaliste, ali i pjesnika Antuna Gustava Matoša koji nam ostavi za popudbinu: “I dok je srca bit će i Croatie”. Ovih mi dana brojni rekoše kako ljudi u Stožeru nemaju ništa osim srca. Ništa drugo ni njima ni nama ni vukovarskoj narodnoj Hrvatskoj ne treba. A one nenarodne hrvatske vlade, kao i ova to i ne treba. A dok ima srca ima i nade za vukovarsku narodnu Hrvatsku, za pravu Hrvatsku.    

Stipo Pilić, prof.