Članci

NEPRIJATELJSKA DIVERZIJA U ŠKOLI

S Pilic

 

Našoj se jadnoj vladi stalno događaju diverzije. Napadaju je vanjski i unutarnji neprijatelji. Toliko napadana da i samu sebe napada. Vlada koja donosi proračun na kraju godine u posljednjim danima, čim se probudi poslije novogodišnjeg tulumarenja i zdravica, dok je još u kondiciji s računima i računicama i prije početka radnog dana i vremena počinje slagati i slaže dopunu proračuna, kako to ona stručno kaže REBALANS.

I odmah se računa što i koliko kome uzeti – čitaj oteti i kako to namaći svojima. Kako je u bogatoj hrvatskoj povijesti, od stoljeća sedmog do danas školstvo i prosvjeta svakoj vladi bila posljednja rupa na svirali, a prva za popunjavanje svih rupa, dragi nam, dobri, najbolji ministar vlade i najboljeg ministarstva, probudi se zajedno sa svojim sugrađaninom revnim, izdržljivim i ustrajnim Linićem i prije nego je on i zamislio ponudi mu 10% prosvjetara i još nešto dodataka, odnosno viška, s kojim prosvjetari ne znaju što će. Probudi on našeg ministra Lovića, ovaj Linića i poče krpati rupe svirala hrvatske vlade i jedine im Hrvatske. Športski raspoložen i u dobroj kondiciji drug Jova s Lovićem probudi svu ministarsku škvadru i dade im zadatak za natjecanje tko će više popuniti rupe svirale, ovaj proračuna. U izolaciji je ostao samo prvi čovjek, ta njemu je rano, sljubio se čovjek dok je bio u diplomaciji s njekim Dalmatincima i Crnogorcima, drži ga to, pa ne može on puno prije podne. Poslije toga dolazi kozmetičar, pripreme za ovo i ono slikanje, a neće nam prva slika države svakakva vani u javnost na slikanje. Kada natjecanje njegovih gojenaca završi, on će kao pravi lider izreći konačnu odluku o pobjedniku i podijeliti medalje za destrukciju.
 Za uvod malo ironije i cinizma, iako ga svi imamo na pretek. Kada je Obiteljska stranka u ljeto 2012. organizirala jednu od svojih prvih tribina za javnost o školstvu i pored svih sumnji s kojima sam dočekao očekivanu vlast, kao pravi Hrvat prosvjetar i naivac nisam ni sanjao da je sve ono što smo tada govorili djelovalo subverzivno, a pokazalo se i pokazuje medica – medom zaslađena voda. Nisam mogao ni pomišljati da će se toliko ideološke borbe zbivati i još se zbiva baš u tom području. Zapravo mogu reći tu je pravi križarski rat: protiv roditelja, protiv nastavnika, protiv djece, rat naše, od naroda izabrane elite protiv svih. Oni su protiv fašizma (kažu da su antifašisti) s pozdravom „Smrt narodu – sloboda smrti“. Borbu na život i smrt pojačava borba za život, hoću reći preživljavanje.
Tako po starom dobrom običaju svake socijaldemokratske vlade čim dođoše na vlast, odmah uzeše prosvjetarima 10% . Treba to bolje raspodijeliti. Samo oni to znaju tako dobro raditi. Ali, ovi su se razmahali, pa svakih šest mjeseci uzmu nešto svome dragom, naivnom i sretnom prosvjetarskom puku. Nakon par mjeseci, kada svi, pa i mi, zaboravimo da su nam nešto uzeli hvale se kako smo jedino ministarstvo koje nije ništa izgubilo, dapače, najviše je dobilo. Uvijek je to predigra za nova uzimanja, hoću reći, a bojim se, otimanja od onih koji imaju višak, bolje koji se nemaju što buniti, jer ionako rade upola u odnosu na sve druge. Sve sam ovo predviđao, istina ne u ovolikom opsegu i težini kako se zbiva, ali to je dobro. Post, patnja i muka pročišćavaju. Hrvati su narod tvrde šije, volim reći najveći konzervativci na ovoj jedinoj nam Zemlji. Nije čudno da ih je tvorac revolucionarne filozofije nazvao najvećim kontrarevolucionarima koje treba pod svaku cijenu ukloniti s te iste Zemlje. Ali, kako god je taj narod tvrd na revolucije i promjene, tvrd je i na smrt – teško umire. Kao da mu se svaki puta tek pred smrću otvaraju vrata života. Tako je i s mojim prosvjetnim kolegama, samo vrata smrti mogu im otvoriti svjetlo Sunca i života.
Skupilo se na početku ove godine puno toga. Otkazivanje kolektivnog ugovora, bez pregovora, uzimanje raznih dodataka, nova smanjivanja plaća, novi, još kapitalističkiji Zakon o radu. I podiže se prosvjetna raja, skoči do Svetog Marka i hrama naših športski raspoloženih sveznalica i svevladara. Nisu bili ni napasni, kamoli da su bili nasilni. Nisu li uostalom prošli tolike module i radionice nenasilja, bilo bi to još jedan težak udarac našoj dragoj vladi koja je tolike novce uložila u te programe i ljude svojih nevladinih organizacija koje su ih provodili. Rezultat je da prosvjetnim radnicima svako, uvijek i svuda može raditi što hoće i u najmanju će ruku za to biti pohvaljen, a dobar dio njih nagrađen. I umjesto da se hrvatski dnevni tisak zapita zašto toliki broj nenasilnih hrvatskih prosvjetara izlazi na ulice glavnog grada i mirno protestira, hrvatski medijski lider u vrlo stručnoj analizi svojih specijalista u subotnjem izdanju ocijenio je efekt hrvatskog prosvjetnog djelatnika na 30% od mogućnosti i potreba. Naravno nema nigdje usporedbe s najboljim ministarstvom i najboljom vladom. Tada bi specijalisti morali staviti veliki minus i najmanju brojku -30%.
 Odjednom u ponedjeljak, poslije subotnjeg napisa dotičnog dnevnika, oko i na stolu zbornice dočekala me puna zbornica kolega i sila letaka. Tako izgledaju samo neprijateljski. Diverzija? Puna zbornica kolega, a skoro su je zatvorili kao nepotrebnu, čitala je taj tekst neprijateljskog sadržaja, ozarena lica, raspoložena kao da je došla iz teretane poslije dvosatnog športskog natjecanja. Sa zvonom svi su, veseli i čili otišli na svoja radna mjesta u učionice, dijeliti s hrvatskom budućnošću sva dobra svoje utreniranosti i natjecateljskog duha. Tako bijaše prvi radni dan. Dođe drugi. Ulazim opet nešto ranije u zbornicu, opet puna kolega, opet žar i sreća na licima, svježina i snaga natjecateljskog duha, opet leci, neka imena i brojke. Prikačim se i ja. Škicnem jedan od letaka, imam što vidjeti. Najmanja mjesečna primanja specijalista dnevnika koji nas je te subote tako dobro ocijenio prelaze najviša godišnja primanja najbogatije prosvjetarske elite. Naravno nigdje nije navedeno koliko dotični rade za te sitne novce. Od tada sam shvatio u zbornicama djeluje i unutarnji i vanjski neprijatelj, došlo je do  neprijateljske diverzije, nema nikoga da se bori protiv nje. Poslije nabavke nešto malo kočija (sprega unutarnjeg i vanjskog neprijatelja – još jedna neprijateljska diverzija, ali sada u samoj vladi) iz do jučer nam nepoželjne Njemačke. Vlada navodno, zbog suprotstavljanja sindikata, raspravu o Zakonu o radu odustaje do daljnjega. Nabavkom kočija parka iz Njemačke pokušava kupiti g-đu Merkel i spasiti svoje zlato i bogatstvo - druga Perkovića. A odustajanje od rasprave i donošenja Zakona o radu, još je jedna od unutarnjih diverzija, ovoga puta u Saboru, uz pomoć vlade. Treba čekati ljeto, ljetno ferije i godišnje odmore. Rasprava će uslijediti tada. Tko će ostaviti svoj godišnji odmor i praviti probleme vladi i Saboru koji se stalno bore s unutarnjim i vanjskim neprijateljom, s brojnim neprijateljskim diverzijama i sve rješavaju kako to oni sami hoće. Ne nastave li se brojna djelovanja unutarnjeg i vanjskog neprijatelja i neprijateljske diverzije u samoj vladi i Saboru prije toga koje će ih, ne daj Bože primorati da pojačaju svoje treninge i natjecateljski duh. To bi pak moglo dovesti i do njihovog suicida. Ah, kolika bi to tek bila katastrofa. Ja se radujem novoj neprijateljskoj diverziji u zbornici moje škole. I neka nas samo stišću. Što gore, to bolje. Sunce se ipak nazire!
U Zagrebu, 20. veljače, 2014.                                                                  Stipo Pilić, prof.