Članci

Legalizacija anarhije u šutnji hijerarhije?

Mate Knezović

U cijelom tzv. kršćanskom svijetu tzv. istospolni lobi (u svakodnevnom govoru – pederluk) na svim razinama grabi krupnim koracima naprijed. Zapravo, on to proglašava „napretkom“. Pred njegovim naletom svi se zavlače u mišje rupe. Istodobno, mnogi odgovorni članovi moje, Katoličke Crkve, moje voljene Kuće, moga Šatora nešto nerazgovijetno komuniciraju o nekakvom dijalogu. Možda zato što još nisu započele pederske policije uhićivati a sudovi teško progoniti „netolerantne“ visoke prelate. Svi smo još uvijek na slobodi pa Crkvi neskloni mediji mogu i dalje ponavljati kako novac pritječe iz Državnog proračuna (tj. od vjernoga Božjeg naroda). Još nema oduzimanja imovine zbog vrijeđanja „drugačijih“. Nema ni krvavih napada gay ešalona. Štoviše, došlo je do iznenadnog „popuštanja napetosti“ između Crkve i države. „Mudri i dijalogu sklon“ novi ministar školstva sastao se s našim pastirima. Misleći valjda kako će radost i nada naivnih ovčica sada i javno „eksplodirati“. Pokazujući što je zapravo dijalog na djelu.
Zato nastrani odgoj mora ostati u školi jer se ne može na brzinu dokinuti. Žrtva prinijeta od naše djece na „oltar“ Novog svjetskog poretka mora ostati. Građanski odgoj dobiva novo ruho, no u sadržaj se ne može dirati. Zasad se čini da novi nastrani zakon, kojim pederi postaju „obitelj“ i kojim će otimati našu djecu i unučad, previše ne uznemiruje naše duhovne pastire. Nema hitnih sastanaka ni žurnih priopćenja, izostala su pozivanja laikata na akciju. Nema prijetnji ekskomunikacijom ubojica i zločinaca koji u Saboru odlučuju tko smije živjeti, tko će se u ledenu grudvicu pretvoriti i možda jednoga dana oživjeti u utrobi nekakve „majke“, nema panike zbog redefinicije braka. Nema panike niti ikakva uzbuđenja. Kao da se iza debelih i ugodnih zidova čini kako je sve u redu…?
 
A naša budućnost? A naša djeca? Tko se brine za njih? Tek pokoji svećenik, više-manje izoliran ili u borbi s crkvenom administracijom, koji pokušava okupiti mlade u Framu, pokrenuti neku molitvenu zajednicu, organizirati studentski vjeronauk ili skrpati „glinene sudove“ od krhotina koje su mu preostale u župi... I tko će se javno oglasiti da nam je nepotreban i poguban pederski zakon? Hoćemo li se zadovoljiti nekim hladnim, birokratskim i umišljeno diplomatskim komentarom u katoličkom tjedniku? Nažalost, u meni raste osjećaj da smo mi laici prepušteni sami sebi, da nemamo dovoljno duhovnih auktoriteta koji će stepinčevski lupiti šakom i reći: „Ja život svoj dajem za svoje ovce!“ O Bože, kako boli ovaj muk dok vuci legalno ubijaju djecu u utrobama majki, dok ih nemilice zamrzavaju na 196 stupnjeva C ispod ništice, a do nas dopire tek pokoja preporuka da se „laici angažiraju“…!
 
Dok ovo pišem hvata me grizodušje što svoju muku moram ovako javno očitovati, misleći na proroka Jeremiju koji je vikao kako „čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju“. Lakše mi je podnijeti i najžešće kritike i uvrede, nego vidjeti kako se na nekim svečanim i protokolarnim misama iskazuje poštovanje onima koji se javno opredjeljuju za legalizaciju anarhije i svih perverzija. Bol u mome srcu je preduboka i moram Bogu i braći, poput našega velikog Tina, javno priznati da me ovaj riječ „žeže i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti.“ Ipak, u tebe se, Gospodine, uzdam!
 
U Zagrebu, 16. srpnja 2014.
Mate Knezović, predsjednik Obiteljske stranke