Članci

OBRANA SVAKOG ŽIVOTA

Josip Tomičić o

Pravo na život je osnovno pravo i dužnost da se ono brani od trenutka začeća. To znači pravo da se dođe na svijet i zatim da se ustraje u postojanju sve do prirodnog kraja: ''Sve dok živim, imam pravo na život.'' Pitanje začetog, nerođenog djeteta osobito je osjetljiv problem, a ipak jasan. Ozakonjenje prekida trudnoće samo je davanje dopuštenja odraslom čovjeku, uz jamstvo ustanovljenog zakona, da oduzme život nerođenom čovjeku i nesposobnom da se brani. Teško je zamisliti nepravednije stanje kad je riječ o osnovnom imperativu svake ispravne savjesti: obrani prava na život nevina i nemoćna ljudskog bića.
Često se problem postavlja kao slobodan izbor u odnosu na život koji već postoji u njoj, koji ona već nosi u sebi: žena bi trebala imati pravo da bira između davanja ili oduzimanja života začetoga djeteta.

Predviđa li ta zapovijed neki izuzetak? Odgovor je naravno, ''ne''; jer čak i pretpostavka legitimne samoobrane koja se nikad ne odnosi na nevinoga, nego uvijek i samo na nepravednog napadača, mora poštovati načelo što ga moralisti nazivaju načelo besprijekorne obrane: da bi bila legitimna, ta ''obrana'' mora biti izvršena tako da nanese što manju štetu i, ako je moguće, da poštedi život napadaču. Slučaj nerođenog djeteta ne spada u tu kategoriju. Začeto dijete u majčinoj utrobi nikad nije nepravedni napadač, ono je nemoćno biće koje čeka da bude prihvaćeno i pomognuto.
Žena je često žrtva muškog egoizma, u smislu da se muškarac koji je sudjelovao u začeću novoga života ne želi za njega binuti i prebacuje odgovornost na ženu kao da je ona jedini ''krivac''. Tako, upravo kad je ženi najpotrebniji oslonac muškarca, on odbija svaku odgovornost za svoj čin. Ili kako je rekao g. Šterc u emisiji Poligraf na Hrvatskom radiju 8. siječnja 2016. : Abortus je odluka žene. Ne može se govoriti o pravu na izbor kad je u pitanju očito moralno zlo, kad je jednostavno riječ o zapovijedi NE UBIJ!


ZA ŽENU


Odbijajući čvrsto formulu ''za izbor'', treba hrabro stati na stranu formule ''za ženu'', odnosno za izbor koji bi doista bio u korist žene. Jer upravo ona plaća najvišu cijenu ne samo za svoje majčinstvo nego još više za njegovo uništenje, za prekid života začetog djeteta. Jedino pošteno stajalište u tom slučaju jest, potpuna solidarnost sa ženom. Ne smije se ostaviti nju samu. Iskustva raznih savjetovališta pokazuju da žena ne želi prekinuti život djeteta koje nosi. Ako joj se pomogne i, istodobno oslobodi zastrašivanja sredine u kojoj živi, tada je sposobna za junaštvo. O tome svjedoče mnoga savjetovališta. Ovdje je nužna suradnja između svećenika i liječnika.


ODGOVORNO OČINSVO I MAJČINSTVO


Rebublika Hrvatska, s novom vladom, nadam se da neće nastaviti s civilizacijom smrti koja dovodi do uništenja osnovnih vrijednosti ne samo za život pojedinca ili obitelji, nego i samog hrvatskog naroda. Očito, suprotnost civilizaciji smrti nije i ne može biti program neodgovornog povećavanja stanovništva, odnosno broja rođene djece. Ispravan put je ono što zovemo odgovornim očinstvom i majčinstvom. Odgovorno očinstvo i majčinstvo zahtjev su ljubavi za čovjeka i zahtjev istinske bračne ljubavi, jer ljubav ne može biti neodgovorna. Njezina ljepota je upravo u odgovornosti. Kad je ljubav odgovorna, tada je i istinski slobodna. Politika Obiteljske stranke je u ovim nastojanjima.

Josip Tomičić, član Izvršnog odbora Obiteljske stranke grada Zagreba