Članci

ZA DAN DVA

Slide2Ivica Ursic 92016

Kažu da nam je nadnevak 11. rujan, kao dan izlaska na izbore za Sabor RH, odredila jedna astrologinja.  Ili numerologinja. Iskren moram biti, nisam baš siguran, jedna ili druga, ali sve je moguće u zemlji čudesa. U našoj Hrvatskoj. Danas je to opet moderno. Kao i nekada. Davno. Kada su vladari na svojem dvoru imali svoje "bacače graha".  Vračeve i šamane. Žrece i čarobnjake. Dvorske lude.
Mi vjerujemo da Bog postoji, ali sva svoja nadanja ipak radije polažemo u zvijezde. Neki još uvijek u onu petokraku. Crvenu. Krvavo crvenu. Što je sigurno sigurno je. Zvijezde vidimo, a Boga ipak ne. Mi bismo rado lustrirali neke među nama, ali neke ipak ne. Neka ih. Naši su. Mi bismo se rado pokazali kao vrli katolici, ali zakon o pobačaju ne bismo dirali. Neka njega. To je ideologija. Ne diraj to. Nama treba veći BDP.


Naravno pragmatici su se pouzdali i u medije. Jer koga oni promoviraju u saborske zastupnike taj već može pakirati svoje kofere, a ne kao neki naivni kojima je "cug pobegel i ne bu videli beli Zagreb grad". Pa ni njegove fontane.
Trajala je ova predizborna promidžbena kampanja kratko ali nije izostalo sve ono što prati ovakve događaje. Jedna stranka i jedna partija, HDZ i SDP, poput dviju sestara, nakon što je pročitana oporuka preminulih roditelja, našle su se pred ŽIVIM ZIDOM i sada se svađaju oko ostavštine. Na sav glas. Ali spremne su, PAMETNO, radi mira u kući, naći se na sredini MOSTA i podijeliti plijen. Sestrinski.
A plijen je Hrvatska. Jadnica i mučenica. Sve što je nakon tolikog njezinog čerupanja preostalo jesu njezine krvave haljine. I za njih "sestrice" kocku bacaju. PreMOSTile su sve svoje ideološke razlike, ako ih je ikada i bilo, i sada su ostale i bez ono malo dostojanstva za kojeg su glumile kako ga imaju. Skinule su maske i pokazale su svoja prava lica. Konačno ih vidimo gole. Bez i malo stida i srama. Bez mjere i ukusa. Bez stila.
Jer izbori su tu. Pred vratima.
Za dan dva.
Sada nas „oblijeću i salijeću“ ne bi li nas uvjerile kako na nas misle i „danju i noću“ i kako bismo mi morali biti sretni što one postoje.
A njima je jedini cilj vlast. Žele vladati našim novcem i našim životima. Prodaju nam potrošene iluzije, loše trikove, izlizane fraze. One uistinu vjeruju u ono što govore. One uistinu vjeruju da to kod nas prolazi. I, nažalost, prolazi. I te kako prolazi.
I to je najveća tragedija. Naša i njihova. Jer mi zaboravljamo što nosimo na ramenima. I da je to naše, a ne njihovo. I da je ovdje riječ o nama i našoj domovini. A ne o njima i njihovim ambicijama.
Jesmo li u stanju misliti svojom glavom? Jesmo li u stanju napraviti POMAK? Ili će još jednom drugi misliti umjesto nas? I micati nas onako kako im to narede njihovi gospodari.
Hoćemo li napraviti konačno taj odlučujući POMAK?
POMAK od tog čitavog političkog kupleraja ili ćemo ukopani na mjestu, još jednom kada budućnost naše djece procijene na 30 srebrenjaka, jadikovati kako nismo imali izbora?
A imali smo.
Mogli smo napraviti POMAK. Samo za POMAK je trebalo imati hrabrosti. I trebalo je svjesno prihvatiti žrtvu. 
Odgovor ćemo znati.
Za dan dva.