Članci

Osvrt na izjavu Bože Petrova o pristupu arhivskom gradivu i novom Zakonu o istome

Stipo Pilic povjesnicar

Povodom izjave predsjednika Hrvatskoga sabora Bože Petrova o Zakonu o arhivima i objavljivanju komunističkih dosjea dao sam  komentar na facebooku sljedećeg sadržaja:  Kaže Petrov: "Iznimku bi činila samo arhivska građa koja sadržava osjetljive osobne podatke poput podataka o rasnom ili etničkom podrijetlu, zdravlju, spolnome životu pojedinca te kaznenim djelima i prekršajima." U tome i jeste kvaka. Što je to osjetljivo? On je otišao i dalje nego to sadašnji zakon i pravila nalažu, te su mu osjetljivi podatci; rasno i etničko podrijetlo, zdravlje, spolni život i čak i prekršaji, a ne samo kaznena djela.

U praksi vam to znači ovo: Ne smijete istraživati Židove ako su bili u ustašama i pisati pozitivno o njihovim djelima za NDH-a. Ne smijete pisati da je u toj rasističkoj NDH-a selektor boksačke reprezentacije bio crnac koji je emigrirao iz "rasističke" Amerike. Idemo još grublje, a zbog čega sam došao u prepirku s jednim arhivskim djelatnikom. Imamo svećenika koji je zbog ne znam kakvih svojih spolnih radnji "cinkao" ljude represivnom sustavu komunističke ili ustaške države. O tome se ne smije pisati, jer kako bi to bilo, to bi narušilo lik i djelo tog svetog čovjeka. A to što je zahvaljujući njemu stradalo nekoliko ljudi, možda i nevinih, to nije bitno. Ovom rečenicom Petrov je sve dobro što je napisao relativizirao i nisam siguran, bude li se prihvatio ovakav pristup, da će arhivsko gradivo u potpunosti biti dostupno. Ono to ni sada nije. Ali zato je dostupno gradivo iz Domovinskog rata, pogotovo ako se u njemu nađe ponešto zločestoga i to ga može okaljati. U svakom slučaju i o tome zakonu bi trebala reći nešto znanstvena i stručna javnost, a ne samo "magi" Sabornice. Što se mene tiče, iako me još više sprječavaju i ometaju u pristupu građi, ja je još više pronalazim. Ne što hoću, nego jer građa hoće mene. Nikada oni ne mogu sakriti koliko mi koji istražujemo možemo naći.  Ono što svemu ovome želim pridodati jeste da nitko ne spominje Ministarstvo unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske i gradivo od 1945. – 1963. Njega se može naći samo u tragovima, a sada sam 100% siguran da se čuva u spremištima današnje institucije istoga naziva, bez naroda. Neki čak hvale isti taj MUP i kojeg li čuda onaj Ranka Ostojića kako je tobože SOA deklasificirala sve gradivo i predala ga Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Ne gospodo, SOA je u HDA predala smeće laži komunističkih (a možda i sadašnjih djelatnika) koji su pisali „dogovorene“ povijesne i kazneno-pravne sastavke na osnovi izvornih dokumenata s ciljem osuda i presuda. To nisu izvorni dokumenti, to je smeće laži Ranka Ostojića kojim prikriva nedjela svojih učitelja. Postupak dostave izvornoga arhivskoga gradiva MUP-a biti će olakšan budući da to ministarstvo drži Petrov, MOST i njegov ministar Orepić. Ne dogodi li se to priča o otvaranju arhiva biti će još jedna prašina u oči javnosti, što po meni i jeste. Uostalom, gradivo vječne Partije je već u HDA i pod njegovom nadležnošću, ali gradivo MUP-a još nije.  Sljedeći neophodan korak bilo bi povrat cjelokupnog arhivskog gradiva Nezavisne Države Hrvatske koje se čuva u Beogradu. Također je nužno tražiti i dobiti sve vojno gradivo iz bivše Jugoslavije koje se odnosi na Hrvate i Hrvatsku pri kraju i poslije Drugoga svjetskog rata. To je posebno važno s obzirom na Bleiburg i Križni put, jer HDA ima preslike samo onih vojnih postrojbi koje su iz Hrvatske. Za dobivanje prave slike o razmjerima genocida učinjenog nad hrvatskim narodom nužno je upravo gradivo svih vojnih postrojbi Jugoslavenske armije,  sa svih prostora bivše države. Tek će se tada moći dati približna slika o vremenu tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata.  Arhivsko gradivo nije hrpa novaca za koju je potrebna „prikladna“ torba po koju se ode na dogovoreno mjesto, novci se zgrnu lopatom, ubace u vreću i bježi u neku stranu banku. To je ozbiljan posao kojim se trebaju baviti ljudi koji to znaju i razumiju. Nije to posao „abrakadabra“, poput onoga kako to predsjednik Sabora najavi preko fejsa. Uozbiljimo se i radimo posao kako treba. Da ne bi bilo zabune. Posve sam za otvaranje svih arhiva, ali ne da poslije otvaranja arhivi izgledaju kao da je prošao tornado. Radimo ljudi posao kako treba, a ne na refule. Otvarati arhive, ali čuvati i štititi građu. To je ipak, kakvo god da jeste, blago naših predaka koje ostaje potomcima najdulje i najviše na ponos. Budimo dostojni brojnih naših predanih povjesničara i arhivskih djelatnika koji nam iz ranijih vremena ostaviše toliko arhivsko blago kojim se s pravom možemo i moramo ponositi! Budemo li išli njihovim stopama, potomci će znati i za nas. I ponositi se nama. Omladinskim akcijama i „horuk“ radovima nećemo to uspjeti. Na posao!

U Zagrebu, 09. veljače, 2017.                                                       Stipo Pilić, prof.